Sunčica: „Mladi da nađu svog intimnog heroja“; Strahinja: Oni su ključ, snaga, motor i nešto najlepše što jedna zemlja može da ima!”

Pred premijeru predstave „Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi!“ razgovarali smo sa dvoje mladih glumaca koji su prvi put među sjajnom ekipom Reflektor teatra, Sunčicom Milanović i Strahinjom Blažić. Ivo Lola Ribar je 1936. godine učestvovao na Međunarodnoj omladinskoj konferenciji za mir u Briselu, na kojoj je izneo i svoj čuveni Apel omladini. Šta misliš, u kojoj meri se današnja omladina, grubo rečeno, usuđuje da istupi napred i da se bori sa fašističkim oblicima ponašanja kojih smo svedoci svakodnevno? Strahinja: Uh, baš teško pitanje. Mislim da vreme u kojem je Ivo živeo bilo teže za život, pogotovo i za mlade, jer su okolnosti bile takve. Na pomolu je bio rat, a naš narod se borio protiv fašizma koji je bio vrlo konkretno zlo. Mi sada imamo nešto što je privid slobode,  a  svedočimo na dnevnom nivou tom fašizmu. Tokom pripreme predstave, čuo sam jednu sjajnu rečenicu (mada, ne mogu da se setim ko ju je izgovorio). Kako se prepoznaje fašizam? Pa, to je svest kolektivne paranoje. Ta kolektivna paranoja se ogleda u tome kada vlast pumpa priču narodu kako neko želi da nas napadne i konstantno govori tim konspirativnim tonom. Mislim da danas sigurno ima mladih ljudi koji se oglašavaju. Nikad nisam bio u fazonu da kod mladih nema bunta. Ima, samo postoje oni ljudi koji se ne oglašavaju još uvek, a ima i onih koji kada se oglase, oglase se nekonkretno u svojim idejama. Kada pogledamo fašizam u celini, šta je ono što se danas najviše oseća kao posledica? Sunčica: Ne postoji jedna stvar koja se najviše oseća kao posledica fašizma. Sve je na neki način posledica. Ali, uzrok je konstantan. A to je njegovo zanemarivanje, podcenjivanje i nedovoljna gajenje njegove suprotnosti. Na forum teatru ste saznavali mišljenja publike, odnosno građana Srbije. Da li ste nailazili na ljude koji imaju pozitivan odnos prema fašizmu? Kako ste se ophodili prema njima? Strahinja: Ja nisam konkretno imao. Možda jesu Aneta i Mina, jer su one bile više izložene tome. Mi smo nekako bili hermetični u tom procesu, zatovreni… Stalno smo imali predavanja i radili na predstavi. Još uvek nisam naišao na neko negodovanje. Moje kolege i prijatelji su uglavnom dobro reagovali i na temu i na celu predstavu. Svi su mi, manje više, rekli: Divno, super je tema! Mislim da je jako važno da se radi ova predstava. Nekako mi se čini da više nije bitna ideologija i ko je levo, a ko desno… To ni meni nije bitno. Mislim, postoje aspekti za koje je bitna ideologija, ali mi ovde pričamo o nekim stvarima koje su iznad toga. Pričamo priču o mladim ljudima koji su sa 20 godina postali svesni društva u kojem se nalaze i svoje lične privilegije su koristili zarad dobrobit društva. Šta čini heroja? Kada uskratiš sopstvenu slobodu zarad slobode čitave zajednice (ili ne daj bože život). To su dva apsolutna parametra heroja – dati svoju slobodu i svoj život zarad neke veće ideje i za zajednicu. Ne živimo sami u ovom gradu, u svojoj zgradu, u svom ulazu, pa čak ni na svom spratu. Koliko će nama biti dobro zavisi od drugih ljudi u našem okruženju. Taj momenat se malo zaboravio u današnje vreme, ali to se sve pravda pričom da smo mi u tranzciji. Pa, mi smo non-stop u tranziciji! Mnogo je lako koristiti izgovore i ići linijom manjeg otpora. Ali, postavlja se pitanje dokle ćemo moći tako? Pitanje odgovornosti se uvek izbegava i ljudi koji su na vlasti i koji uživaju poštovanje naroda, beže od pitanja odgovornosti. Niko ne želi da je snosi. Pitanje odgovornosti, slobode, prava – to su apsolutni parametri za jedan normalan život i za ostvarivanje punog potencijala života. Zato je ova predstava generacijska. Ona je za mlade ljude. Ja, lično, nisam mnogo znao o Loli Ribaru, a pogotovo o njegovoj verenici, Slobodi. Ali, nisu oni jedini heroji. Nažalost, mnogi su zaboravljeni. A zašto se to dešava? Zato što nijednog vlasti nije u interesu da narod bude svestan heroja i šta znači biti heroj i imati tu etiku. Mislim da je to jako važno i iz tog razloga i radimo ovu predstavu. Da li je omladina danas dovoljno svesta o svojij istoriji i samom fašizmu kao pojavi koja je nanosila ozbiljne posledice? Sunčica: Omladina nije dovoljno svesna, ali ima mnogo mladih ljudi, koji ipak pronađu put da budu svesni. Ne treba kritikovati omladinu, nego edukovati. I razumeti uslove i vreme u kojima se informiše, ako do samog čina informisanja uopšte dođe. Koja ličnost, sa kojom ste radili na predstavi, ti je bila najzanimljivija i zašto? Sunčica: Moja omiljena lilnost u toku procesa je Mila Turajlić. Nisam se prvi put susrela sa tim imenom. Znala sam za Milu i njene filmove i ranije. Ona je neko ko je mlad, a može biti primer mladima. Njena ličnost su njeni filmovi. Duboki, osvešćujući, edukativni, potresni, duhoviti i iskreni do kraja Tokom procesa pravljenja predstave, da li ste možda uočili i postali svesni da vaša bliža okolina radi neke stvari koje se tiču fašizma? Strahinja: Da. Pa, čak i sebe nekad uhvatim u tome. Fašizam zaista zvuči strašno, kao i reći nekom da je fašista. Ali, čim ti neko uskraćuje slobodu, to je jedan oblik fašističkog ponašanja – fašizmić. Primećujem ga, ali to je stvar naše zajednice; fašizam je kod nas prosto indoktriniran. Mi smo ta generacija koja se rodila u ratno vreme, kada se cela Jugoslavija cepala. Rasparčali smo i ta ideja da nekog mrziš se jednostavno indoktrinirala. Kada kao mali čuješ te stvari, teško se oslobađaš toga. Ne moraš to da čuješ u svojoj kući, ali je dovoljno da izađeš na ulicu i da ih čuješ tamo. Mislim da će nam biti potrebno mnogo vremena i napora da se oslobodimo svih predrasuda. Često citiram Krležu koji je na pitanje Šta je za Vas pojam slobode? odgovorio Oslobađanje od predrasuda. To je toliko tačno i istinito. Mi smo puni prerasuda da nas neko mrzi i da nam želi sve najgore, zatim kompleksa više ili niže vrednosti, a više mi nije jasno zbog čega. Međutim, naš narod je paradoksalan. Mi Već nekoliko godina unazad težimo ujedinjenju i ulasku u Evreopsku uniju; a kada smo bili ujedinjeni, nama to nije bilo dobro, pa smo morali da se rasparčamo. Poruka cele prče je da se ujedinimo. Dok smo bili u zajednici sa drugim manjim državama kao što su Bosna i Hercegovina i Hrvatska, tada smo i mogli da uradimo nešto. Imali smo stabilnu ekonomiju, razvijen turizam, privredu… A sada kao Srbija nemamo ništa. Niti ekonomiju, niti zdravstvo, niti privredu – ništa ne funkcioniše. Mile Kekin, frontmen i pevač benda “Hladno pivo”, tvrdi da je antifašizam kućno vaspitanje. U kojoj meri je danas zastupljeno i da li bi uopšte i trebalo da bude zastupljeno? Sunčica: Antifašizam jeste deo kućnog vaspitanja, ali i društvenog. Kao i svako nasleđe koje dobijemo. Antifašizam se mora gajiti. I u kući, i u društvu i u državi. A najviše intimno. U sebi. To je reč koja se danas cčsto uzima u negativnom kontekstu, smatrajući da ako si antifašista, znači da si nekako politički određen ili da si fašista koji mrzi fašiste. Od jednostavne reči napravljena je komplikacija i polemika, čak zloupotreba. Biti antifašista jednostavno znači biti osvešćen čovek. Ko je Ivo Lola Ribar 21. veka? Strahinja: Uh, ne znam… Morao bih da razmislim. Mada, možda zato i radimo ovu predstavu. Znaš šta, sigurno postoji ta jedna osoba. Istina, u to vreme su okolnosti bile drugačije, pa je taj jedan čovek isplivao na površinu. Ali, ne bih voleo da se opet desi takva situacija i da se ponovi ono što se dogodilo Loli Ribaru. Eto, doći ćeš na premijeru predstave, pa ćemo videti do tad! Barem ćemo profilisati šta su osnovni parametri heroja. Šta bi poručila omladini? Sunčica: Mladima bih poručila (ako bi tražili poruku od mene ikad) da nađu svog, intimnog, mladog heroja. Jer samo takav heroj može da razume i promeni nas, pa svi zajedno, možemo i svet. Makar malo. I da nauce sta je antifašizam. Može biti zabavno. I da nauce šta je fašizam. Ni malo nije zabavno. Kao jedan od glumaca ove predstave, kako bi glasio tvoje Apel omladini? Strahinja:  Ono što omladina mora da shvati jeste koliko je važna. Bez omladine se ne može ništa! Ona je ključ, snaga, motor, ona je nešto najlepše što jedna zemlja može da ima! Omladina mora da shvati koliko je bitna. Ona mora postati svesna svog bivstvovanja i svoje važnosti. U trenutku kada shvati to, onda će moći da se ujedini i da konačno proba da se složi oko nečega. Bez obzira na tuđa politička ubeđenja, porekla i nekih drugih stvari – činjenica je da ujedinjenost donosi dobro. Ne treba da se ujedinjujemo i da budemo ljudi samo kada nas zadese poplave ili neke druge katastrofe. Bitno je složiti se oko bilo čega. Jedinstvo je jako važno i iz jedinstva može da nastane samo nešto što je dobro! Sunčica Milanović je osnovne i master studije pohađala na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Svoju glumačku karijeru ostvaruje u Novom Sadu, Beogradu i Vrbasu, a do sada je učestvovala u više pozorišnih projekata, od kojih su mnogi samostalne produkcije. U Vrbasu drži školu glume, gde se svakog vikenda sastaje sa amaterima i vraća onome što bi gluma trebalo da bude. Mladi glumac, Strahinja Blažić, rođen je 1990. godine u Beogradu. Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti. Strahinja nam je poznat iz filma Bićemo prvaci sveta u kojem igra glavnu ulogu. Za nekoliko dana, tačnije 9. maja u Ateljeu 212, možemo ga gledati u novoj predstavi Reflektor teatra – Smrt fašizmu: O Ribarima i Slobodi. Pored toga što glumi, Strahinjina velika ljubav je gitara. Foto: Reflektor teatar
Autori: Jelena Joksić i Katarina Đoković   Preuzeto sa: Hoću u pozorište