ŽANA JELOVAC: RAT JE SIVA ZONA RAZGOVORA

Centralni događaj sezone „Mir i pravda“ u Reflektor teatru, biće premijera predstave „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu“, zakazana za 4. novembar. U ovoj predstavi igra petnaestoro mladih ljudi, koji su prošli kroz ozbiljan, šestomesečni edukativni i istraživački proces, zasnovan na učenju novije istorije Zapadnog Balkana i konstruktivnom suočavanju sa prošlošću. Ratovi vođeni devedesetih godina i posledice koje su ostavili u post-jugoslovenskim društvima, ključna su tema ove predstave, koju izvode mladi ljudi, bez ličnih i neposrednih sećanja na ovaj istorijski  period.  

U susret premijeri predstave u Reflektor teatru, Zoomer vam predstavlja njene aktere i akterke. Prva u ovom nizu je ŽANA JELOVAC, studentkinja računarstva, sa brojnim interesovanjima. Za sebe kaže da je zaljubljena u matematiku i popularizaciju prirodnih nauka. Pored nauke i informatike, Žana je takođe zainteresovana za umetnost, a posebno pozorišnu. U Malom pozorištu „Duško Radović“ igra u omladinskoj predstavi „Utopija“, čiji su autori Tijana Grumić i Ivan Baletić. Takođe, Žanu možete gledati u predstavi „Životinjska farma“ Omladinskog pozorišta „Dadov“. Na audiciji za predstavu „Moja zemlja“ istakla se svojom pisanom prijavom, iz koje je bilo jasno da se radi o devojci sa velikim talentom za pisanu reč, a u intervjuu za Zoomer, Žana otkriva kako mašta da će u narednih deset godina, uspeti da napiše i objavi svoju prvu knjigu. 

Kako bi se ukratko predstavila? Ko si ti i šta radiš kada ne igraš u predstavi “Moja zemlja” Reflektor teatra? 

Moje ime je Žana Jelovac, imam devetnaest godina i studiram na Računarskom fakultetu i Akademiji strukovnih studija Politehnika. Očigledno je da volim da učim, za mene ništa nije nepotrebno i dosadno, i najviše me ispunjava kada imam priliku da nekoga podučavam. Ponekad umem i da se zabavim, i tada trčim na keju, mesim kiflice za mlađu sestru, gledam dokumentarce o sektama i pokazujem Beograd strancima i turistima. 

Kako si došla na ideju da se prijaviš za rad na projektu “Moja zemlja”? Kako si saznala za audiciju i šta te je u ovom projektu motivisalo da se uključiš?

Ideja da se prijavim za predstavu „Moja zemlja“ je došla iz moje znatiželje o radu i kolektivu Reflektor teatra i Centra E8. Iako sam imala prethodno pozorišno i glumačko iskustvo u Malom pozorištu „Duško Radović“ i omladinskom pozorištu „Dadov“, smatrala sam da želim da se upustim u netradicionalni rad na predstavi gde svaki glumac i izvođač može da bude i tekstopisac i reditelj i da daje doprinos svojim idejama i maštom. Za audiciju sam saznala, kao i za svaku priliku do sada, preko Instagram reklama i nisam ni razmišljala da li bi trebalo da se prijavim. Nisam imala motivaciju da postanem bolja glumica, bolja i obrazovanija osoba ili nešto treće, već sam imala osećaj da je u tom momentu ovo pravi projekat za mene. 

Predstava “Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu” bavi se izrazito političkim temama. U javnosti, često čujemo kako današnje mlade ne zanima politika. Šta ti misliš o ovoj tvrdnji? Da li se ona odnosi i na tvoje prijatelje, koleginice, kolege i druge mlade ljude iz tvog okruženja? 

Predstava „Moja zemlja“ bavi se političkim temama i koliko mi mladi učestvujemo u političkim dešavanjima i temama u našoj državi. Na početku procesa sam smatrala da mlade uopšte ne zanima politika, da svako od nas stoji pri tome da „ako mene ne ugrožava, ne zanima me“ i da mi ne znamo nikoga ko ima motivaciju da se bavi politikom u budućnosti. Mislila sam da smo mi nezreli i da nemamo dovoljno godina da sve razumemo. No kako je vreme proticalo, shvatila sam da svako od nas želi da učestvuje u diskusijama sa svojim stavovima, sa manjkom informacija. U svakom aspektu mi smo odrasli i sposobni ljudi, dok smo mali i nezreli za politiku i istoriju, kod kuće, u školi, i u medijima. Mi smo generacija kojoj ništa nije nedostupno, pa opet nekako bivamo uskraćeni i skriveni od istine. Ova predstava predstavlja novi kanal komunikacije sa mladima i odraslima, i nudi nam uvid u dešavanja kojih nismo ni svesni. 

Veoma važna komponenta rada na predstavi “Moja zemlja” bilo je učenje i istraživanje u okviru obrazovnog modula “Devedesete: prošlost koja traje zauvek”…  Šta će tebi lično ostati najupečatljiviji utisak iz ovog modula? Šta si bitno novo saznala? Kog predavanja, radionice ili javnog vođenja se prvo setiš, kad pomisliš na naše radionice iskustvenog učenja? 

Moje omiljene radionice su bile javna vođenja na Tašmajdanu i posmatranje spomenika posvećenim bombardovanju devedesetih. To su bila vođenja po mestima kojima svaki dan prolazimo, i bilo mi je drago da sklopim veću sliku o spomenicima o kojima nisam imala mišljenje pre. 

Teme kroz koje je ekipa predstave prošla sa timom Centra za primenjenu istoriju, nisu ni lepe, ni lake, ni prijatne. Kako si ti emotivno prošla kroz edukativni deo procesa? Da li te je nešto posebno potreslo i da li želiš da podeliš šta je to bilo? 

Transgeneracijska trauma rata se prožima u našoj generaciji kroz strah od saznavanja, prisećanja i zauzimanja strana. Rat je siva zona svih razgovora, jabuka razdora i nije neočekivano da i mi izbegavamo da pričamo o tome kao i naši roditelji. 

Koliko znaš o prostoru bivše Jugoslavije, koji se danas zove region”? Gde si putovala, imaš li negde prijatelje, gde bi najviše volela da odeš? Postoje li mesta kojih se plašiš i zašto?  

Termin „Jugoslavija“ u našoj generaciji predstavlja ne samo geografski pojam već i kulturni splet koji je oplemenio živote naših roditelja i ujedinio naše zajednice kao takve. Kada spomenemo Jugoslaviju, mi pričamo o energičnoj generaciji mladih koji su želeli promene u svom društvu, najboljem roku i počecima naših najpoznatijih glumaca, skromnom ali zadovoljnom životu, životima koji najviše liče na ideje o „američkom snu“. Najviše bih volela da kampujem na planini u Sloveniji, da se popnem na Triglav i posmatram celo prostranstvo Jugoslavije sa najvišeg vrha. Volela bih i da svojim brodom plovim niz Jadransku obalu i obiđem sva ostrva Dalmacije. I da posetim Kosovo i Metohiju. Ne plašim se nijednog mesta bivše Jugoslavije, sem Tuzle, zbog nepravilno skladištenog nuklearnog otpada. Ta informacija mi ne izbija iz glave, još od maja, kada smo gledali predstavu „Proba apokalipse“ na TOP Festivalu u Reflektor teatru. Naši vršnjaci iz Travnika i Tuzle, napravili su ovu predstavu inspirisanu tužnom istinom o svom gradu… i to saznanje je na mene ostavilo veliki utisak. Od tada stalno mislim kako je opasno živeti u Tuzli, gde ste svakog trenutka na ivici ekološke katastrofe. Tuzla verovatno nije jedino ovakvo mesto, na prostoru bivše Jugoslavije, ali – zahvaljujući predstavi „Proba apokalipse“ na TOP Festivalu, postala sam svesna ovog problema, baš u tom gradu. 

Kakav je odnos tvoje generacije prema istorijskom nasleđu devedesetih? I koji su ključni izvori odakle mlad čovek, u Srbiji, danas, može da nauči nešto o ovom periodu? … Izvori u smislu: škola, porodica, mediji, filmovi, serije, muzika… ili nešto drugo? 

Niko ko nije proživeo devedesete ne može u potpunosti da razume sa kojim problemima i situacijama su se ljudi sretali. Filmovi, muzika, serije – svaki od ovih kanala stvaraju romantičnu predstavu devedesetih i jedinu za koju naša generacija zna. O devedesetim čujemo kroz Jutjub, Netflix, Twitter i razne onlajn portale koji su se koristili onih godina kada mi još nismo smeli da koristimo računar. Iako gotovo neupotrebljivi danas, forumi su nepresušan izvor informacija gde svakom korisniku možete da uđete u trag. Internet je nekada bio platforma na kojoj, kako biste bili primećeni i poštovani, morali ste da svako svoje zapažanje predstavite što detaljnije. Na forumima možete pronači detaljne životne priče, ispovesti, rasprave i prepirke koje biste sigurno mogli da čujete ukoliko ste bili živi tada. To je za mene najbolji vid informisanja o devedesetim.

Smatraš li sebe patriotkinjom? I naravno: šta je za tebe patriotizam? 

Ja sebe smatram patriotkinjom zato što, pre svega, volim zemlju iz koje dolazim. Kada kažem da volim svoju zemlju, to znači da je volim bezuslovno, iznova i iznova, čak i kada me razočara. Kako bismo bili patriote, mi moramo da budemo pravični, strogi i zaljubljeni aktivisti i da na našu zemlju gledamo kao na deo sebe – da o njoj brinemo i da je činimo boljim mestom za sve. 

Važno političko pitanje za sve mlade ljude tiče se obrazovanja. Zato nas zanima kako ti vidiš prosvetni sistem u Srbiji, danas? Kakav je tvoj odnos prema obrazovanju, u kontekstu školovanja u doba korone, ekspanzije vršnjačkog i drugog nasilja u školama, štrajkova prosvetnih radnika i slično? 

Kao neko ko je imao prilike da se školuje kroz dva školska sistema, američki i srpski, primetila sam da je najveća razlika između dva školska sistema to da se na prosvetu i profesorski poziv gleda na različite načine. Kako danas mnoga deca, kao i ja sama, dobijaju savete da se ne upuštaju u prosvetu zato što se to smatra neuspehom, koji čak nije ni dovoljno plaćen kako bi se ta činjenica zanemarila, deca i roditelji gledaju na profesore sa visine, omalovažavajući njihove uslove i rad. Sve je više profesora koji nemaju dovoljno sredstava, motivacije i podrške ustanova za realizaciju kvalitetne nastave. To su problemi kojima su profesori do sada mogli da progledaju kroz prste, ali kada ovo počinje da ugrožava znanje i razvoj sposobnosti kod dece, nastaje problem većih razmera koji će na kraju rezultirati generacijom neobrazovanog stanovništva koju nismo videli godinama. Kada sistem prosvete zakaže i podrška između stručnih lica, roditelja i dece nestane, javljaju se problemi nasilja i deca, koliko god mala bila, vraćaju se instinktivnom, impulsivnom ponašanju koje uopšte ne treba da nas iznenađuje. Strašne stvari su se desile u našoj državi, i ukoliko ne reagujemo uskoro, naša realnost pretvoriće se u realnost koju smo do sada gledali samo u filmovima.

Politička situacija u svetu, danas, nije ni malo bezopasna, bezbedna ni naivna. Na našim prostorima, shvatili smo – nikada nije ni bila. Kako izgleda odrastati sa takvim saznanjem? Čemu se nadaš, čega se plašiš? 

Stabilne situacije nikada nije bilo na svetu niti će biti. Naše društvo još uvek ne funkcioniše skladno i teško je to i očekivati. Nakon što se pomirite sa takvim saznanjem, nije teško sa njime živeti. Niko od nas ne zna kako će naši životi izgledati, i sve što nam preostaje jeste da se nadamo i da živimo u skladu sa tim verovanjima. Ja se nadam u tolerantniju i jednostavniju sredinu, nadam se da će ova zemlja i njeni građani početi da reaguju kao prave patriote i da će učiniti sve da Srbiju opet učine poželjnim mestom za život. Ne plašim se promena, ne plašim se ničega što budućnost nosi, ali se plašim kako će naš srpski mentalitet reagovati na njih. 

Teško pitanje: gde vidiš sebe za deset godina? Ako sve bude idealno i sve baš onako kako si zamislila, gde ćemo doći u jesen 2034. godine, da s tobom napravimo novi intervju? 

Gde ću biti za deset godina? Za deset godina, ja ću imati skoro 30 godina. Sa svojih trideset godina, nadam se da ću živeti ispunjeno kao i sada, okružena ljudima koje volim i koji me vole. Najviše bih želela da napišem knjigu i proputujem dovoljno da u svakoj državi Evrope imam nekog poznanika. I najvažnije, otići ću sa najboljim drugaricama na klizanje na Islandu i surfovanje u Maroku. 

U toku edukativne faze rada na predstavi, imala si priliku da saznaš više o prilikama u kojima su odrastali tvoji roditelji i drugi, bliski odrasli ljudi iz tvog okruženja. Šta bi im danas rekla? 

Rekla bih roditeljima jednu rečenicu koju je naš dragi kolega Goran Dimitrijević zvani Godži rekao: „Čega se plašite, zašto se plašite?“. Želim da kažem mojim roditeljima da nema razloga da ne kriju svoje emocije i probleme od nas i da najzdraviji način da ih prebrode jeste da razmišljaju i da se suoče sa njima. Svačija borba je drugačija i svako je doživljava na drugačiji način, i najviše bih volela kada bi i naši roditelji to razumeli.

Šta bi rekla ljudima iz svoje generacije? Šta je važno da znaju, šta treba da rade, koje greške treba da isprave.. i najzad: da li će sve biti i redu i kada? 

Našoj generaciji je potrebno da nastavi da se obrazuje i da istražuje svoju istoriju kroz različite medije. Učenjem istorije ne saznajemo samo o dešavanjima, već i učimo o nama samima i prošlosti koja nas je formirala. Sve će biti u redu samo ako mi želimo da sve bude u redu i sklapanje mira sa svim saznanjima dolazi od nas samih. 

Ekipa predstave “Moja zemlja” je velika i mnogo vas se u ovom projektu srelo i upoznalo. Ko je u ovom novom društvu najbrže osvojio tvoje prijateljstvo i zašto? 

Na ovom projektu upoznala sam različite ljude sa kojima sam mogla da diskutujem o svemu i svačemu. Želela bih da istaknem da je svako od nas doprinosio našem „Zemlja“ kolektivu na neki način, i da ovaj proces ne bi bio ovakav da svako od nas nije dao deo sebe. Prve osobe koju sam zavolela na procesu su Minja, Maša i Tamara, zato što su beskrajno komične i iskrene kroz naše diskusije i glumačke zadatke. 

Predstava „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu“, nastala je  kao deo projekta „Moja zemlja: Omladinsko pozorište kao sredstvo suočavanja s prošlošću“ čiji je nosilac Centar E8, a partnerske organizacije Centar za primenjenu istoriju i Propaganda film. Projekat je podržan od strane Evropske unije i Programa Ujedinjenih nacija za razvoj  – UNDP, u okviru šire regionalne inicijative “Podrška EU izgradnji poverenja na Zapadnom Balkanu.“ 

Sadržaj ovog intervjua isključiva je odgovornost autora i ne održava nužno stavove EU niti UNDP-a. 

Razgovarala: Minja Bogavac 

Fotografije: Nebojša Babić 

Predstava će imati svoja prva izvođenja 4, 5. i 6. novembra, na Sceni Reflektor teatra u Dorćol Platzu. Svoje ulaznice možete kupiti online, na ovom linku.