Ekipa Reflektor teatra, u sezoni „Mir i pravda”, duže od šest meseci radi na projektu „Moja zemlja: Omladinsko pozorište kao sredstvo suočavanja s prošlošću”. Centralna aktivnost u projektu je priprema pozorišne predstave, u kojoj igra grupa od petnaestoro mladih. U ovoj predstavi, mladi pokušavaju da odgovore na pitanje šta je to patriotizam. Jedna od mladih glumica u ovoj predstavi je i Tamara Stojković.
Tamara je rad na predstavi „Moja zemlja” počela kao studentkinja Filozofskog fakulteta. U međuvremenu, upisala je studije na katedri za pozorišni menadžment i produkciju Fakulteta dramskih umetnosti. Članica Reflektor teatra, postala je kao učenica gimnazije, kada je primljena na audiciji za predstavu „Devojčice”. Iako nije bila u mogućnosti da ostane u podeli ove predstave, ostala je u Reflektor teatru, kao članica Omladinskog kluba, gde je imala prilike da učestvuje u različitim radionicama, kao i da pomaže u poslovima vezanim za produkciju i organizaciju. Ovo iskustvo, pomoglo joj je da se odluči za studije pozorišne produkcije. Iako je u Reflektor teatru već tri godine, u predstavi „Moja zemlja” prvi put će stati pod reflektore Reflektor teatra.

Kako bi se ukratko predstavila? Ko si ti i šta radiš kada ne igraš u predstavi „Moja zemlja” Reflektor teatra?
Zdravo, ja sam Tamara i imam dvadeset godina. Trenutno sam brucoškinja na Fakultetu dramskih umetnosti. Pored predavanja i priprema za predstavu, u slobodno vreme uglavnom se nalazim po beogradskim pozorištima, jer se trudim da budem u toku sa predstavama ili izlazim sa prijateljima gde god se pušta Čola.
Kako si došla na ideju da se prijaviš za rad na projektu „Moja zemlja”? Kako si saznala za audiciju i šta te je u ovom projektu motivisalo da se uključiš?
Pre odlaska na audiciju, bila sam volonterka u Omladinskom klubu Reflektor teatra, tako da sam znala da se sprema novi projekat. Tada sam bila sasvim sigurna da ću se prijaviti. Međutim, kada je izašla zvanična prijava i kada sam pročitala o čemu se radi, uplašila sam se da ipak ne znam dovoljno o temama kojima se bavimo u predstavi. Ali, to me nije sprečilo, jer sam shvatila da je rad na ovoj predstavi prava prilika da na ispravan nacin naučim sve o tome.
Predstava „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu” bavi se izrazito političkim temama. U javnosti, često čujemo kako današnje mlade ne zanima politika. Šta ti misliš o ovoj tvrdnji? Da li se ona odnosi i na tvoje prijatelje, koleginice, kolege i druge mlade ljude iz tvog okruženja?
Moje mišljenje je da je atmosfera u društvu takva da kada neko ima ispod 18 godina prihvatljivo je i normalno da ne zna ništa o politici, međutim, u trenutku kada napuni 18 isto to društvo stvara pritisak pojedincu da mora da bude politički aktivan i odgovoran građanin. Samim tim, uzrokovani tim pritiskom, mi mladi pokušavamo da uđemo u tok i da na površan način saznamo što više možemo do sledećeg glasanja. Tako da da, rekla bih da mlade ne zanima politika sve do trenutka do kad ih okruženje ne natera da ih zanima, a tada to postaje prenaglašeno.
Veoma važna komponenta rada na predstavi „Moja zemlja” bilo je učenje i istraživanje u okviru obrazovnog modula „Devedesete: prošlost koja traje zauvek”… Šta će tebi lično ostati najupečatljiviji utisak iz ovog modula? Šta si bitno novo saznala? Kog predavanja, radionice ili javnog vođenja se prvo setiš, kad pomisliš na naše radionice iskustvenog učenja?
Svako predavanje je bilo upečatljivo i zanimljivo na svoj način jer smo se bavili različitim aspektima tog perioda. Izdvojila bih javno vođenje sa Marijanom Stojičić gde smo obilazili centar Beograda i gledali slike iz perioda 90-ih, između ostalog i onih mesta na kojima smo bili. Ovo vođenje mi je ostavilo najveći utisak jer sam dobila svest o tome koliko se toga desilo upravo na tim mestima gde ja prolazim svakodnevno. Samim tim, mislim da je to bio genijalan način da shvatimo da su devedesete zaista prošlost koja traje zauvek.
Teme kroz koje je ekipa predstave prošla sa timom Centra za primenjenu istoriju, nisu ni lepe, ni lake, ni prijatne. Kako si ti emotivno prošla kroz edukativni deo procesa? Da li te je nešto posebno potreslo i da li želiš da podeliš šta je to bilo?
Prvenstveno mi je trebalo malo vremena da shvatim i osvestim da pricamo o događajima koji su tako blizu našoj sadašnjosti. Kada sam to shvatila, počela sam da imam više razumevanja za starije ljude oko sebe, nebitno poznajem li ih ili ne, jer su to ljudi koji su preživeli taj period, neki na grublji neki na blaži način, ali svi su ga prošli. Posebno bi me potresali momenti kada bi nam Marijana Stojičić ili Jasmina Lazović iz Centra za primenjenu istoriju, uz predavanja davale i slike događaja o kojima pričaju. Samo pričanje je već bilo dovoljno potresno, ali slike su pojačavale našu empatiju i svest o temama predavanja.
Koliko znaš o prostoru bivše Jugoslavije, koji se danas zove „region”? Gde si putovala, imaš li negde prijatelje, gde bi najviše volela da odeš? Postoje li mesta kojih se plašiš i zašto?
Čini mi se da imam neko osnovno znanje, ali radom na ovoj predstavi sam to svakako nadogradila. Najviše sam putovala u Crnu Goru na more, kao mala, a godinama mi je želja da odem u Split!
Kakav je odnos tvoje generacije prema istorijskom nasleđu devedesetih? I koji su ključni izvori odakle mlad čovek, u Srbiji, danas, može da nauči nešto o ovom periodu? … Izvori u smislu: škola, porodica, mediji, filmovi, serije, muzika… ili nešto drugo?
Mislim da se događaji i likovi iz perioda 90-ih konstantno pominju u politici danas. Mi mladi nismo imali prilike da saznamo dovoljno o tom periodu pa se iz priča i političkih teorija zavera stvaraju čvrsta i uglavnom neosnovana uverenja. Nažalost, mislim da se u školi može najmanje ili se ne može uopšte naučiti o ovom periodu. Ali, smatram da se kroz porodicu i filmove – igrane ili dokumentarne – zaista može postići znanje koje je u najmanju ruku osnovno.
Smatraš li sebe patriotkinjom? I naravno: šta je za tebe patriotizam?
Da, rekla bih da sam patriotkinja. Na radionicama smo dosta govorili o patriotizmu i mislim da su mi ti razgovori pomogli da shvatim da je to ljubav kao i svaka druga vrsta ljubavi, apstraktna i neobjašnjiva. To je ljubav prema svojoj zemlji za koju ne znam odakle potiče i zašto je toliko jaka ali znam da je osećam.
Važno političko pitanje za sve mlade ljude tiče se obrazovanja. Zato nas zanima kako ti vidiš prosvetni sistem u Srbiji, danas? Kakav je tvoj odnos prema obrazovanju, u kontekstu školovanja u doba korone, ekspanzije vršnjačkog i drugog nasilja u školama, štrajkova prosvetnih radnika i slično?
Smatram da je prosvetni sistem u Srbiji zasnovan na tome da se radi samo na poboljšanju obrazovanja, što naravno da mislim da je odlična stvar ali ne u potpunosti. To se pokazalo i za vreme korone kada se prosveta nimalo nije opustila i čak mi se čini da su neke stvari bile strože nego u normalnom funkcionisanju obrazovnog sistema. Međutim, koliko sistem napreduje u tom smislu, toliko nazaduje što se tiče međuljudskih odnosa i mentalnog stanja i poboljšanja dece ali i zaposlenih. Kao posledica toga jeste ustaljeno nasilje u različitim oblicima koje počinje da se normalizuje.
Politička situacija u svetu, danas, nije ni malo bezopasna, bezbedna ni naivna. Na našim prostorima, shvatili smo – nikada nije ni bila. Kako izgleda odrastati sa takvim saznanjem? Čemu se nadaš, čega se plašiš?
Odrastanje u takvom političkom stanju je nažalost za našu generaciju normalno, jer mi nismo videli bolje, ali ni gore. Čini mi se da smo odrastali u takvoj atmosferi gde stariji porede današnju političku situaciju sa davnom, mnogo lepšom situacijom u Jugoslaviji. Koliko god da su takva mišljenja nerealna, činjenica je da su ljudi danas nezadovoljni, pa samim tim i početna tačka nas mladih jeste nezadovoljstvo. Jedina razlika je u tome što mi nemamo taj element prisećanja na lepša vremena pa razlog našeg nezadovoljstva tražimo i definišemo konkretnim znanjem koje imamo u oblasti politike. Zato bih rekla da se ne plašim, jer smatram da je novim generacijama najbitnije znanje kako bi delovali napred. Nadam se da će tako i ostati.
Teško pitanje: gde vidiš sebe za deset godina? Ako sve bude idealno i sve baš onako kako si zamislila, gde ćemo doći u jesen 2034. godine, da s tobom napravimo novi intervju?
Pošto sam se odlučila da studiram menadzment i produkciju u polju pozorišta, medija i kulture, želela bih da za deset godina upravo njih iskoristim i da preko njih delujem. U budućnosti se nadam da ću raditi na projektima čija je glavna ideja društveni aktivizam koji je trenutno slabo zastupljen u ovim oblastima.
U toku edukativne faze rada na predstavi, imala si priliku da saznaš više o prilikama u kojima su odrastali tvoji roditelji i drugi, bliski odrasli ljudi iz tvog okruženja. Šta bi im danas rekla?
Rekla bih im pre svega, da je u potpunosti u redu što nekada ne žele da govore o tome. Sa više znanja mislim da dolazi i više razumevanja. Samim tim bih volela da im kažem i to da, kada budu spremni, istražuju malo više o tom periodu jer mislim da, iako su to preživeli, ne znaju dosta događaja o kojima se tada nije govorilo, a sada su nam itekako poznati.
Šta bi rekla ljudima iz svoje generacije? Šta je važno da znaju, šta treba da rade, koje greške treba da isprave.. i najzad: da li će sve biti i redu i kada?
Rekla bih sličnu stvar kao i starijim generacijama. Smatram da je otvorenost za nova saznanja jedna od najbitnijih stvari koja fali našem društvu. Čim budemo otvoreniji ka tome, izgubiće se neka zatvorena, često i agresivna uverenja koja se prenose sa kolena na koleno. Sa više znanja, čovek bolje dela tako da mislim da će jedino u tom slučaju, sve biti u redu.
Ekipa predstave “Moja zemlja” je velika i mnogo vas se u ovom projektu srelo i upoznalo. Ko je u ovom novom društvu najbrže osvojio tvoje prijateljstvo i zašto?
Zaista ima mnogo ljudi sa kojima sam se zbližila i povezala. Da ne bih nekoga zaboravila, navešću Žanu Jelovac i Gorana Dimitrijevića, sa kojima sam na prvoj radionici bila u timu: sa njima sam napravila prvo sećanje vezano za rad na predstavi.
Predstava „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu“, nastala je kao deo projekta „Moja zemlja: Omladinsko pozorište kao sredstvo suočavanja s prošlošću“ čiji je nosilac Centar E8, a partnerske organizacije Centar za primenjenu istoriju i Propaganda film. Projekat je podržan od strane Evropske unije i Programa Ujedinjenih nacija za razvoj – UNDP, u okviru šire regionalne inicijative “Podrška EU izgradnji poverenja na Zapadnom Balkanu.“
Sadržaj ovog intervjua isključiva je odgovornost autora i ne održava nužno stavove EU niti UNDP-a.
Razgovarala: Minja Bogavac
Fotografije: Nebojša Babić Predstava će imati svoja prva izvođenja 4, 5. i 6. novembra, na Sceni Reflektor teatra u Dorćol Platzu. Svoje ulaznice možete kupiti online, na ovom linku.