Teodora Jovanović ima dvadeset četiri godine i završava studije italijanskog jezika na Filološkom fakultetu. Za rad na predstavi „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu“ prijavila se, kao neko ko poznaje rad Reflektor teatra.Gledala je ranije predstave našeg pozorišta, pa je odlučila da se oproba – ne samo na sceni, već i u procesu koji je podrazumevao učenje i istraživanje u oblasti društvenih nauka.
S obzirom da je veoma zainteresovana za istoriju, u procesu se pokazala kao jedna od najposvećenijih učesnica. Dobro poznavanje italijanske istorije koje je stekla na fakultetu, pomoglo joj je da u toku učenja o devedesetim godinama na Balkanu, pravi zanimljive paralele sa istorijom Italije, koje su povremeno iznenađivale i same predavačice i predavače. U intervjuu za Zoomer, podsetila nas je na čuveni citat Danila Kiša: „Nacionalizam je, pre svega, paranoja! Kolektivna i pojedinačna.“

Kako bi se ukratko predstavila? Ko si ti i šta radiš kada ne igraš u predstavi “Moja zemlja” Reflektor teatra?
Ponosna sam Lozničanka koja je došla u Beograd kada je upisala srednju školu i ovde sam, evo već deset godina. Apsolventkinja sam italijanskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu. Feministkinja, zaljubljenica u umetnost, muziku, istoriju i filozofiju i ponosna mama četiri mačke! Kada nisam na probama, ja sam na fakultetu ili držim časove italijanskog i engleskog jezika. Volontiram u NURDOR-u već par godina, a u slobodno vreme volim da se igram sa svojim mačkama, da čitam, sviram gitaru, gledam filmove, idem u pozorište ili na karaoke sa prijateljima. Pevam otkad znam za sebe, pa me možete videti ponekad i na nekoj svirci u nekom kul pabu, a vrlo često i na košarkaškim utakmicama Crvene Zvezde.
Kako si došla na ideju da se prijaviš za rad na projektu “Moja zemlja”? Kako si saznala za audiciju i šta te je u ovom projektu motivisalo da se uključiš?
Na prijavu za audiciju sam sasvim slučajno naišla na Instagramu. Pošto poznajem rad i predstave Reflektor teatra od ranije, ideja o njihovoj novoj predstavi, pa još i ove tematike me je baš oduševila. Takođe, moja drugarica Jelena Cvetković glumi u “Devojčicama” i od nje sam čula sve najlepše o procesu rada na predstavama u Reflektoru. Odmah sam poželela da se prijavim i sećam se kako sam danima prepravljala svoju prijavu, jer sam želela da bude savršena pre nego što je pošaljem. Do ove teme mi je mnogo stalo i zaista me je oduševila činjenica da neko želi na ozbiljan način da se bavi problemima u našoj zemlji, a opet sve to kroz perspektivu mladih ljudi, koji i jesu budućnost ove zemlje i na kojima svet ostaje.
Predstava “Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu” bavi se izrazito političkim temama. U javnosti, često čujemo kako današnje mlade ne zanima politika. Šta ti misliš o ovoj tvrdnji? Da li se ona odnosi i na tvoje prijatelje, koleginice, kolege i druge mlade ljude iz tvog okruženja?
Kao što sam već rekla, na mladima svet ostaje. Mislim da mladi ljudi u našoj zemlji uopšte nisu indiferentni kada je u pitanju politika. Oni i te kako imaju svoje stavove i svoj glas, samo što ga je, u ovo vreme u našoj zemlji teško čuti, jer se glasu mladih ne daje dovoljno prostora. Iz ličnog iskustva, ali i iskustva svojih prijatelja i kolega, mogu da kažem da se mladi u ovoj zemlji zaista osećaju kao, narodski rečeno, “poslednja rupa na svirali”. Tako da, ako postoji neko ko nije zainteresovan za politiku, aktivizam ili na primer ne izlazi na izbore, (ja se zaista nadam manjina!) smatram da je to tužna posledica razočaranosti zbog nevidljivosti u sistemu sopstvene države i osećaja da sve rade uzalud.
Veoma važna komponenta rada na predstavi “Moja zemlja” bilo je učenje i istraživanje u okviru obrazovnog modula “Devedesete: prošlost koja traje zauvek”… Šta će tebi lično ostati najupečatljiviji utisak iz ovog modula? Šta si bitno novo saznala?
O istoriji naše zemlje i ratovima na ovim prostorima tokom devedesetih sam već dosta toga znala, jer sam veoma znatiželjna osoba koja je sama mnogo istraživala i stalno tragala za istinom. Doslovno sam gledala dokumentarce i snimke iz Haškog tribunala… ali uvek su mi falila objašnjenja, uvek mi je falilo da se više priča o tome kako u školi, tako, na primer, i kroz neke obrazovne programe kao što je upravo ovaj Centra za primenjenu istoriju. Toliko toga sam sada bolje razumela i mnogo toga novog sam saznala. Čitav ovaj program bio je jedno neverovatno iskustvo! Kao najupečatljiviju radionicu izdvojila bih višesatno predavanje Jasmine Lazović o raspadu Jugoslavije i bilansu ratova. Takođe, ne mogu a da ne spomenem ni fenomenalne radionice Marijane Stojčić i njen fantastičan pristup temi patriotizma.
Teme kroz koje je ekipa predstave prošla sa timom Centra za primenjenu istoriju, nisu ni lepe, ni lake, ni prijatne. Kako si ti emotivno prošla kroz edukativni deo procesa? Da li te je nešto posebno potreslo i da li želiš da podeliš šta je to bilo?
Stoički sam se držala. Mnogo toga su mi sjajni predavači rasvetlili o toj našoj zajedničkoj prošlosti i ratovima, ali su me neka saznanja i duboko potresla. Na primer, saznanje o postojanju logora u Bosni i Hercegovini tokom rata. Za to sam čula prvi put tada i kada sam dobila sve informacije i pogledala slike, baš mi je to teško palo. Danima sam razmišljala o tome.
Koliko znaš o prostoru bivše Jugoslavije, koji se danas zove “region”? Gde si putovala, imaš li negde prijatelje, gde bi najviše volela da odeš? Postoje li mesta kojih se plašiš i zašto?
O Jugoslaviji znam mnogo, jer me je uvek fascinirala ta zemlja kao zajednica različitih, a opet i neraskidivo povezanih naroda. Nažalost nisam bila u mnogo zemalja bivše Jugoslavije, ali mi je to velika želja! Volela bih sve da ih obiđem i steknem i nove prijatelje. To bi baš bilo divno! Svaka od zemalja u regionu je lepa na svoj način, ali možda bih najpre volela da odem u Hrvatsku. Tata mi je uvek pričao kako mu je bilo divno u Puli, gde je služio vojni rok. Prosotra za strah po pitanju odlaska tamo kod mene nema i nikada ga neće ni biti.
Kakav je odnos tvoje generacije prema istorijskom nasleđu devedesetih? I koji su ključni izvori odakle mlad čovek, u Srbiji, danas, može da nauči nešto o ovom periodu? … Izvori u smislu: škola, porodica, mediji, filmovi, serije, muzika… ili nešto drugo?
Nažalost, nema mnogo dostupnih izvora informacija o devedestim, kojima bi mlad čovek danas mogao lako da pristupi i zaista razume tu našu zajedničku istoriju i ratove. To i jeste ključan problem i zato nikako ne možemo da se mrdnemo od tih ratova, iako je prošlo više od 30 godina od tada! U školama se lekcije o devedesetim ostavljaju za kraj školske godine i samo se preleću. Mediji su tek posebna priča. Svako se drži svog narativa. Niko ne prihvata onaj ceo paket – i lepo i ružno. Svi predstavljaju samo ono lepoi ispravno iz svoje istorije i tako se deci i mladim ljudima daju već gotovi stavovi. “Ovako je to bilo” i tačka. Nema prostora za kritičko mišljenje i kritički osvrt na te ratove, jer istina, u suštini, nikoga ne interesuje…. A mladima je baš to neophodno kako bi sve što se dogodilo devedesetih, a čemu oni nisu prisustvovali, potpuno razumeli i gradili nešto novo i bolje. Veliki problem je nacionalizam, koji je u ekspanziji, a nacionalizam živi na poricanju i od poricanja.
Smatraš li sebe patriotkinjom? I naravno: šta je za tebe patriotizam?
Sebe smatram patriotkinjom, jer patriotizam je borba za zdravo i bezbedno društvo i prirodu. Biti patriota ili patriotkinja znači prihvatiti ceo paket, dakle i ono lepo i dobro, ali i ono što ne valja i ne funkcioniše u tvojoj zemlji. Naravno, nije dovoljno samo prepoznati i prihvatiti to, već je potrebno i boriti se za promenu na bolje i dati svoj doprinos na taj način; uključiti se. Patriote ne sede pasivno kod kuće i puštaju da drugi sprovode svoje loše odluke, pogubne za društvo, već se bore za one ispravne. Bore se za svoje društvo i prirodu. Bez nasilja, naravno.
Važno političko pitanje za sve mlade ljude tiče se obrazovanja. Zato nas zanima kako ti vidiš prosvetni sistem u Srbiji, danas? Kakav je tvoj odnos prema obrazovanju, u kontekstu školovanja u doba korone, ekspanzije vršnjačkog i drugog nasilja u školama, štrajkova prosvetnih radnika i slično?
Obrazovni sistem u Srbiji je u velikoj krizi i to već godinama. Obrazovanje je srž svakog društva. Kroz obrazovni sistem se gradi ličnost svakog čoveka i on se usmerava dalje kroz život. Bez čvrstog obrazovnog sistema, nema ni ozbiljne države. Da sistem ne funkcioniše dobro potvrdilo se i u doba korone, kada su i neki fakulteti loše funkcionisali, ali i kroz stalno prisutno vršnjačkog nasilja. To je jedan od gorućih problema, kome se pristupa jako loše ili se uopšte ni ne pristupa. Ne shvata se ozbiljno. Autoritet jednog prosvetnog radnika je ravan nuli, a obavezama koje ima nema kraja. Često možemo da čujemo u medijima da je neka majka pretukla nastavnicu ili da su čak učenici uradili nešto slično… Znakova da je stanje zaista alarmanto ima koliko hoćete. Srbiji izgleda treba još vremena da to shvati i stavi prosvetni sistem na svoju listu prioriteta.
Teško pitanje: gde vidiš sebe za deset godina? Ako sve bude idealno i sve baš onako kako si zamislila, gde ćemo doći u jesen 2034. godine, da s tobom napravimo novi intervju?
Za deset godina ja ću imati 34 godine! U skorijoj budućnosti, volela bih da upišem i završim master scenskih umetnosti u Italiji. Nadam se da ću do svoje 34. proputovati svet i dosegnuti onaj unutrašnji mir kojem oduvek težim. Volela bih da do tada ispunim neke svoje velike želje, da se prošetam kroz Mumbaj u sariju, da posetim Maču Pikču i da se bavim humanitarnim radom u obrazovnom sistemu u Africi. Čak i da se skrasim u nekom toskanskom selu, ne bih se žalila. Na kraju krajeva, gde god bila i šta god radila, važno mi je da budem ispunjena i srećna na kraju dana.
U toku edukativne faze rada na predstavi, imala si priliku da saznaš više o prilikama u kojima su odrastali tvoji roditelji i drugi, bliski odrasli ljudi iz tvog okruženja. Šta bi im danas rekla?
Rekla bih im da je važno da nam pričaju o tome. Da moraju bez stida ili straha da nam prenesu svoja iskustva, jer ćemo samo tako mi mladi moći da razumemo sve što im se dešavalo i ne ponavljamo njihove greške. Da moramo zajedno da prigrlimo sve njihove rane, kako bi ih one manje bolele i kako bismo sve loše ostavili iza sebe i gledali samo napred, u bolju i lepšu budućnost.
Šta bi rekla ljudima iz svoje generacije? Šta je važno da znaju, šta treba da rade, koje greške treba da isprave.. i najzad: da li će sve biti i redu i kada?
“Knjige, knjige braćo moja, a ne zvona i praporce!” Čitajte, istražujte i uvek se interesujte, kako za sadašnjost svoje zemlje, tako i za prošlost i te bolne ratove na ovim prostorima. Tragajte uvek za istinom uz kritičko razmišljanje. Ne dozvolite da vam neko servira nešto kao istinu, a vi to onda samo progutate bez ijednog postavljenog pitanja o tome. Ne dozvolite nikome da vas uvlači u svoje nacionalističke narative. Naučite na tuđim greškama u prošlosti i gradite nešto novo, svoje i autentično. Moram da se pozovem na Danila Kiša koji kaže “Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti”. To je lekcija koju nisu svi naučili… A da li će sve biti u redu i kada? Ne znam, ali istinski to želim i nadam se. Mislim da je pravo vreme za to uvek. Evo, već danas, i sutra! Za promenu nikada nije kasno!
Ekipa predstave “Moja zemlja” je velika i mnogo vas se u ovom projektu srelo i upoznalo. Ko je u ovom novom društvu najbrže osvojio tvoje prijateljstvo i zašto?
Uff, ovo je baš teško pitanje, jer su svi tako posebni. Svako na svoj način. Ova ekipa je zaista fenomenalna, ali eto izdvojila bih Godžija, mog zemljaka iz Šapca, kao najempatičnije biće koje sam ikada upoznala, Đorđa koji je enciklopedija znanja i opšte kulture, Vanu i Ninu. Vana je među najmlađima, a toliko zrelo i kritički razmišlja, da me je to me je od starta fasciniralo. A Nina… Pa, samo ću reći da obožavam sve njene bedževe, cegere, minđuše, njenu kompletnu pojavu i zaraznu energiju.
Predstava „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu“, nastala je kao deo projekta „Moja zemlja: Omladinsko pozorište kao sredstvo suočavanja s prošlošću“ čiji je nosilac Centar E8, a partnerske organizacije Centar za primenjenu istoriju i Propaganda film. Projekat je podržan od strane Evropske unije i Programa Ujedinjenih nacija za razvoj – UNDP, u okviru šire regionalne inicijative “Podrška EU izgradnji poverenja na Zapadnom Balkanu.“
Sadržaj ovog intervjua isključiva je odgovornost autora i ne održava nužno stavove EU niti UNDP-a.
Razgovarala: Minja Bogavac
Fotografije: Nebojša Babić
Predstava će imati svoja prva izvođenja 4, 5. i 6. novembra, na Sceni Reflektor teatra u Dorćol Platzu. Svoje ulaznice možete kupiti online, na ovom linku.