ANJA STANOJEVIĆ je leteća devojka. Pre nekoliko meseci, diplomirala je i stekla zvanje inženjerke vazduhoplovstva. Takođe, još tokom studija, počela je da radi kao stjuardesa. Učešće u projektu „Moja zemlja“, tako je za Anju bilo pravo „uzemljenje“. Na probe i radionice, sletala je iz svih krajeva Evrope, a u ekipu predstave, donela je „pogled iz ptičije perspektive“: ona je neko planetu Zemlju često gleda iz oblaka.
Pored svojih uzbudljivih profesionalnih obaveza, za Anju je život nezamisliv bez umetnosti: ona glumi, pleše i peva, a posebno je posvećena fotografiji, kojom se bavi na poluprofesionalnom nivou. Najviše iskustva ima upravo s pozorišnom fotografijom, jer je tokom odrastanja bila članica raznih dramskih škola i studija, gde je do izražaja došao i njen fotografski talenat. Danas je često je angažovana kao zvanična fotografkinja različitih predstava. Zbog toga, Anja mnogo vremena provodi u pozorištu: nekada na sceni, a nekada iza objektiva.
Pravo je čudo gde sve stiže i šta sve postiže, pa je Reflektor teatar u projektu „Moja zemlja“ imao privilegiju što u podeli i timu imamo tako uspešnu, dobro organizovanu i višestruko nadarenu mladu ženu. Sigurni smo da će i nakon ove predstave ostati članica naše zajednice, kao glumica, fotografkinja ili kao deo našeg tima, u nekom drugom smislu.
U kom? … Sa Anjom se nikada ne zna!

Kako bi se ukratko predstavila? Ko si ti i šta radiš kada ne igraš u predstavi “Moja zemlja” Reflektor teatra?
Zvanično sam vazduhoplovac, radim kao stjuardesa i imam diplomu inženjera vazdušnog saobraćaja, a nezvanično sam prilično sigurna da to nije ono što zapravo želim da budem. „Ti živiš u oblacima, mala“ stih je koji me možda najbolje opisuje. I figurativno i bukvalno. Jer čak i kada nisam zapravo među oblacima, moja usijana glava sigurno jeste. Mašta o diplomi nekog umetničkog fakulteta, smišlja sopstvene stihove, pokušava da pronađe smisao života, istražuje, sanja i šta sve ne… Dok sam na zemlji, a nisam na probama „Moje zemlje“, verovatno sam negde u nekom drugom pozorištu i fotkam neku predstavu. Ili lutam ulicama nekog nepoznatog grada. Ili sam potpuno izgubljena među stranicama neke knjige. U svakom slučaju, često ni sama ne znam gde sam. Znam samo da uvek imam gde da se vratim i da me tamo čekaju šapice koje mi se uvek obraduju i ruke koje najčvršće grle.
Kako si došla na ideju da se prijaviš za rad na projektu „Moja zemlja”? Kako si saznala za audiciju i šta te je u ovom projektu motivisalo da se uključiš?
Verovatno će zvučati kao kliše, ali glumom se zaista bavim od malih nogu i mogu da kažem sam obišla većinu škola i školica glume u Beogradu. Nekako mi se čini da sam ih sve prerasla, te je omladinsko pozorište za mene delovalo kao logičan sledeći korak. Reflektor teatar dugo pratim i jako mi se dopada metodologija: neobični procesi rada, kao i proizvodi koji iz toga nastaju. Pre dve godine, prijavila sam se i za predstavu “Devojčice”, ali spletom nekih čudnih okolnosti, propustila sam audiciju… Kada sam na Zoomeru naišla na tekst o novom Reflektorovom projektu, znala sam da ovu priliku ne smem da propustim, iako je malo falilo da se to desi, jer sam na link za prijavu naišla samo par sati pre njegovog isticanja! … Ostalo je istorija. Ovo je do sad bila moja mala tajna, ali evo – reći ću vam. Čak sam i na prijemnom za FDU i na nekim drugim audicijama govorila monologe iz drama Minje Bogavac: “Dragi tata” i “Gamma cas”. Obožavam Minjin pisanja i velika mi je želja bila da sarađujemo. A želje se, izgleda, ostvaruju.
Predstava „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu” bavi se izrazito političkim temama. U javnosti, često čujemo kako današnje mlade ne zanima politika. Šta ti misliš o ovoj tvrdnji? Da li se ona odnosi i na tvoje prijatelje, koleginice, kolege i druge mlade ljude iz tvog okruženja?
Ova izjava se pre svega odnosila na mene samu, pre početka rada na ovom projektu. Lagala bih kada bih rekla da mi nije bilo pomalo bedak što se predstava u kojoj ću učestvovati bavi baš ovom temom, jer o njoj nisam znala skoro ništa. A onda sam odlučila da ipak shvatim to kao izazov i dobru priliku da naučim što više. Iako me je na početku bilo pomalo sramota, ljudi iz Centra za primenjenu istoriju zaista su nas uverili da nema razloga da tako bude. Jer iako spadamo u generaciju kojoj su sve informacije dostupne jednim klikom, kada se radi o ovoj temi, doći do prave istine zapravo je malo teži zadatak. Sve je nekako konfuzno i podaci se drastično razlikuju, od izvora do izvora. Zato sam zahvalna što sam imala priliku da naučim prave stvari od pravih ljudi i što sada mogu da ih prenesem dalje. Moje kolege i prijatelji i tako su navikli da ih uvek podsećam da izlaze na izbore i proteste. Jer, mada razumem i drugu stranu, politika se definitivno tiče svih nas. Verovatno više nego što smo toga i sami svesni. Strah dolazi iz neznanja, a nezainteresovanost je, čini mi se, samo odbrambeni mehanizam.
Veoma važna komponenta rada na predstavi „Moja zemlja” bilo je učenje i istraživanje u okviru obrazovnog modula „Devedesete: prošlost koja traje zauvek”… Šta će tebi lično ostati najupečatljiviji utisak iz ovog modula? Šta si bitno novo saznala? Kog predavanja, radionice ili javnog vođenja se prvo setiš, kad pomisliš na naše radionice iskustvenog učenja?
Svako predavanje bilo je posebno. I svako je bilo dosta opširno. Teško mi je da izdovjim samo jedno, jer su sva međusobno povezana i zajedno čine kompletnu sliku. U moru nepresušnih novih informacija, moj mozak je samo upijao kao sunđer. Nekako se sve uklapalo, kao delovi slagalice. Ipak, rekla bih da se uvek prvo setim predavanja o Kolektivnoj odgovornosti. To je pojam sa kojim sam se sada prvi put susrela, a za koji smatram da – ako se pravilno razume – daje veoma važnu perspektivu. Shvatanje razlike između krivice i odgovornosti, na neki način donelo nam je olakšanje koje je svima bilo potrebno, ali i obavezu da uradimo sve što je do nas da se iste greške ne ponove. Jer iako je krivica individualna, odgovornost je sasvim sigurno kolektivna.
Teme kroz koje je ekipa predstave prošla sa timom Centra za primenjenu istoriju, nisu ni lepe, ni lake, ni prijatne. Kako si ti emotivno prošla kroz edukativni deo procesa? Da li te je nešto posebno potreslo i da li želiš da podeliš šta je to bilo?
Tokom procesa učenja dosta smo se približili ovom periodu, ali za mene je on i dalje na neki način daleko. Iako razumem sve što se dogodilo, teško mi je da se emotivno povežem sa ovim događajima. Trudila sam se da se fokusiram na činjenice, a ne na interpretacije istih. Sve još uvek deluje kao da se desilo negde tamo, nekom drugom, nekada davno iako je ralnost potpuno drugačija. Kao da podsvesno odbijam da prihvatim činjenicu da su se sve te užasne stvari dogodile baš ovde i baš nama. I da će se verovatno uvek događati. Mislim da je to samo zid iza koga pokušavam da se sakrijem jer sam generalno jako emotivna i ovakve stvari me dosta pogađaju. Naravno, na mnoge stvari nisam mogla da ostanem imuna. Niko nije. Fotografije, video snimci, stihovi, priče, predmeti izloženi u muzejima… Muzejima koji su nekada bili logori. Sve je ovo jako potresno, istražite, videćete i sami.
Koliko znaš o prostoru bivše Jugoslavije, koji se danas zove „region”? Gde si putovala, imaš li negde prijatelje, gde bi najviše volela nda odeš? Postoje li mesta kojih se plašiš i zašto?
Ponosno mogu da kažem da sam bila u svim državama bivše Jugoslavije i da im se uvek rado vrećam. Jedva čekam da krstarim Dalmacijom, obiđem Istru uzduž i popreko, kampujem na Adi Bojani, provedem vikend na Ohridu i odem na jahanje na Bled. Sva ova mesta su predivna, ali Banja Luka je za mene posebna. Njoj se uvek radujem kao malo dete, jer znam da ću videti jednu od svojih najboljih drugarica, pojesti najukusnije ćevape i stvoriti još prelepih uspomena. Ne postoji mesto koga se plašim, jer čvrsto verujem da smo mi generacija sa kojom strah prestaje. Verujem da je došlo vreme da prestanemo da komplikujemo jednostavne stvari. Dokle god možemo da se sporazumemo na maternjem jeziku, zaista nije važno kako se on danas zove!
Kakav je odnos tvoje generacije prema istorijskom nasleđu devedesetih? I koji su ključni izvori odakle mlad čovek, u Srbiji, danas, može da nauči nešto o ovom periodu? … Izvori u smislu: škola, porodica, mediji, filmovi, serije, muzika… ili nešto drugo?
Čini mi se da je većina dostupnih izvora, makar kada govorimo o serijama, filmovima i muzici, danas na neki način romantizovana. I zato, termin „Jugoslavija“ će za nas uvek na neki način predstavljati simbol boljeg vremena, mode, kinematografije, muzike koju i dan danas svi slušamo, zagarantovano dobrih žurki, druženja, putovanja i jednakosti. Kao da svi osećamo nostalgiju za njom iako u njoj nismo živeli. Uvek mi je bilo jako zanimljivo kada čujem da neko kaže kako je živeo u dve ili čak tri države, a da se nikada nije selio… Kakav apsurd! Iako smo svi svesni da postoje ratni filmovi koji na veran način predstavljaju ovaj period, to nikada nije ono što će nam roditelji pustiti u najranijem dobu. Baš kao što često ne žele da pričaju o tome, isto tako često pokušavaju i da nas zaštite od surove istorije naše zemlje. Dakle, pravi izvori su dostupni, ali nisu u prvom planu. Da bi došla do njih, osoba bi morala da ih traži, odnosno, da se zainteresuje da ih pronađe.

Smatraš li sebe patriotkinjom? I naravno: šta je za tebe patriotizam?
Na dubljem nivou patriotizam je vrsta ljubavi. A Lakanova definicija je vrlo lepo objašnjava. „Ljubav, to je ono kada daješ ono što nemaš onome kome to ne treba.” Da bi dao nešto što nemaš, to nešto prvo moraš da stvoriš. Dakle, ljubav je stvaranje. A ako nekome to ne treba, znači da u ljubavi ne sme da bude koristi… Isto je i sa patriotizmom. Volim svoju zemlju jer me je oblikovala u ono što danas jesam. Jer jedino tu osećam pripadnost. Volim je bezuslovno, iako me često razočarava. I znam da joj moja ljubav nije najpotrebnija. Ljubav podrazumeva prihvatanje u celosti, i onog dobrog i onog lošeg, ali takođe i podsticaj na promenu ka boljem. I zato, ono što je našoj zemlji potrebno, jeste manje mržnje, straha, tuge i besa, a više razumevanja, slobode, pravde, podrške i poverenja. Smatram da je pravi patriota samo onaj čija ljubav prema sopstvenoj zemlji ne ugrožava druge zemlje i narode. Danas se ova reč često upravo suprotno koristi i razume. Ne čini nas patriotama to što mrzimo druge države, ili što verujemo da smo u pravu čak i kada nismo. Što mislimo da smo bolji od drugih. Zato za sebe ne kažem da sam patriotkinja, barem ne onako kako se to danas shvata. Ali ipak, ne smemo da zaboravimo da patriotizam zaista jeste i kada baciš svoje đubre u kantu, kupiš „Liceulice”, nahraniš lutalice na ulici, pokažeš strancu kako da stigne na svoje odredište, ustaneš nekom starijem u autobusu, ne gaziš travu i počistiš sopstveno dvorište. U ovom smislu, patriotizam je opšta kultura i lepo vaspitanje.
Važno političko pitanje za sve mlade ljude tiče se obrazovanja. Zato nas zanima kako ti vidiš prosvetni sistem u Srbiji, danas? Kakav je tvoj odnos prema obrazovanju, u kontekstu školovanja u doba korone, ekspanzije vršnjačkog i drugog nasilja u školama, štrajkova prosvetnih radnika i slično?
Školu sam odavno završila, i iz svog dosadašnjeg iskustva, mogu da kažem da mi gomila stvari koju smo učili u školi nikada nije zaista koristila. Volim da učim i sve me zanima, tako da mi to nikada nije teško padalo, ali više bih volela da su se lekcije sastojale od onoga od čega se sastoji život. Da su nas naučili kako da volimo jedni druge i poštujemo svoje razlike. Ili bar kako da upravljamo finansijama i kako da se snađemo u nepredviđenim situacijama. Prosvetni sistem isti je decenijama unazad, pa zato verujem da bi neka promena dobro došla. Mislim, čak, da je neophodna. U Evropi postoji jedna sjajna stvar u prosvetnom sistemu, a to je da se deca od najranijih razreda usmeravaju da slušaju predmete u kojima su dobri i koje vole. Znaju da ne može svima matematika da ide od ruke i nakon što naučiš osnove, više te ne forsiraju, već te podržavaju da razvijaš talente koje prirodno imaš. Zbog toga, rekla bih, deca rastu srećnija, i u uspešnije odrasle. Imaju više samopouzdanja i osećaju se slobodnije da stvaraju i kreativno se izraze. Samim tim, čini mi se, vršnjačkog nasilja je znatno manje.
Politička situacija u svetu, danas, nije ni malo bezopasna, bezbedna ni naivna. Na našim prostorima, shvatili smo – nikada nije ni bila. Kako izgleda odrastati sa takvim saznanjem? Čemu se nadaš, čega se plašiš?
Život je jedna velika igra poverenja. Hteli to ili ne, moramo da verujemo pre svega sebi, pa onda i drugima, pa i državi, i sistemu i roditeljima i roditeljima svojih roditelja. Kada bih dozvolila sebi strah, verovatno ne bih znala odakle da počnem. Zato, ne plašim se ničega. Politička situacija u svetu nikada nije bila ni bezbedna ni bezopasna, i to je nešto sa čime su živele sve generacije pre nas i sa čime će živeti sve one koje dolaze. To je prosto tako, oduvek. Moj tata kaže: „Spremaj se kao da će sutra izbiti rat, a živi kao da će večno biti mir” i znam da tada citira Tita, ali to je za mene nekako tatina rečenica. Time se vodim. Očekujem sve i ne očekujem ništa, živim svaki dan onako kako najbolje to umem i trudim se da ne mislim o svim mogućim i nemogućim sledovima događaja. To nije nešto na šta ja kao pojedinac mogu mnogo da utičem, i sa time ću se boriti kada i ako za to dođe vreme. Do tada, želim da uživam, i iskreno se nadam da će pre ili kasnije sva mržnja nestati. A mržnja dolazi iz straha. A strah dolazi iz neznanja. A čega se zapravo plašimo?
Teško pitanje: gde vidiš sebe za deset godina? Ako sve bude idealno i sve baš onako kako si zamislila, gde ćemo doći u jesen 2034. godine, da s tobom napravimo novi intervju?
Univerzum je prepun mogućnosti, a ja sam možda najneodlučnije biće koje postoji. Nepredvidiva sam i neuhvatljiva pre svega samoj sebi. Često idem iz krajnosti u krajnost i nepromišljeno donosim odluke. Rekla bih da tu veliku ulogu igra FOMO, ali velika je šansa da ću iskoristiti baš svaku priliku koja mi se pruža, a posledicama ću se baviti kasnije. Dakle, odgovor na ovo pitanje zaista nemam. Pokušajte da me pronađete i ako uspete ja ću vam rado ispričati. Ali, jedno je sigurno. Sa mnom nikada nije dosadno! Ono što znam jeste da bih volela da mogu da vam pokažem pasoš sa pečatima svih zemalja na svetu, i da na taj način sve one postanu pomalo moje. I da vas upoznam sa svojih sedam kućnih ljubimaca. Volela bih i da mogu da vam kažem sa sam srećna, ispunjena i okružena ljudima koje beskrajno volim. I da sam grešila, ali da se ni zbog čega ne kajem. Život je previše kratak za tako nešto.
U toku edukativne faze rada na predstavi, imala si priliku da saznaš više o okolnostima u kojima su odrastali tvoji roditelji i drugi, bliski odrasli ljudi iz tvog okruženja. Šta bi im danas rekla?
Ništa. Samo bih ih jako zagrlila. Sve. Jedno po jedno, pa onda odjednom. Dugo i snažno dok sve ne prođe. I zato, molim vas, zagrlite svoje roditelje, tetke, ujke, i sve ostale kojima je zagrljaj potreban. Verujem da nikada nećemo u potpunosti razumeti kroz šta su tačno prošli i kako je zapravo tada bilo. Verujem da nema tih reči koje bi njihovo detinjstvo učinile makar malo boljim i lakšim. Verujem da postoji dobar razlog zašto ne žele da pričaju o tome. A ako bih baš morala nešto da im kažem, to bi verovatno bilo da smo tu da ih saslušamo kada god budu osećali potrebu da govore. I da bismo ih slušali koliko god je potrebno. I da bi im sigurno bilo lakše. I da ih ne osuđujemo. I da ih razumemo. I da nećemo ponavljati njihove greške. Bar se nadam. Nećemo, jel da?
Šta bi rekla ljudima iz svoje generacije? Šta je važno da znaju, šta treba da rade, koje greške treba da isprave… i najzad: da li će sve biti i redu i kada?
Da je naša najveća moć znanje, naša najveća snaga ljubav, a najveća prednost pravo izbora. Informacije su nam praktično na dohvat ruke, samo ako poželimo da ih primetimo. Važno je da se sa prošlošću upoznamo, ali da ne dozvolimo da kontroliše sadašnjost i budućnost. Sve može da bude u redu samo onda kada svi izaberemo da prošlost prihvatimo i pomirimo se sa njom. Kada svi odlučimo da mislimo svojim glavama i ne dozvolimo da traume nastave da se prenose sa kolena na koleno. Kada odlučimo da je vreme da prestanu da nas kontrolišu granicama, pravilima i nekim potpuno pogrešnim sistemom vrednosti. Kada u sebi budemo gajili samo ljubav, i nesebično je širili dalje bez obzira na naše razlike. I kada shvatimo da ne treba da se borimo jedni protiv drugih, već da bismo zajedno bili nepobedivi. I da: sanjajte velike snove, jer su čuda zaista moguća.
Ekipa predstave „Moja zemlja” je velika i mnogo vas se u ovom projektu srelo i upoznalo. Ko je u ovom novom društvu najbrže osvojio tvoje prijateljstvo i zašto?
Beskrajno sam srećna i zahvalna što sam imala priliku da upoznam sjajne mlade ljude i sa njima sarađujem. Za mene je to najlepša čar ovakvih projekata i verujem da će neka od stečenih prijateljstava trajati ceo život. Svi su jako talentovani i pametni i zaista mislim da je ovo ekipa koja će kroz umetnost, na pravi način preneti pravu poruku. Iako su mi svi dragi, Minja Rakićević i ja smo „kliknule” još na prvoj radionici i od tada se praktično ne razdvajamo… Toliko da su svi mislili da se znamo od ranije. Tu je i Nina Đorđević koju zapravo znam od ranije, iz Studija Centar, i za koju sam se jako obradovala kada sam je srela i shvatila da ćemo na ovome raditi zajedno. Ako ovde dodamo još i Tamaru Stojković i Ninu Nikolić zvanu Nina Ni, dobijamo fantastičnu petorku iz Pežoa u kome je uvek luda žurka i koja kasni na probu, ako usput stane da srkne kaficu!
Predstava „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu“, nastala je kao deo projekta „Moja zemlja: Omladinsko pozorište kao sredstvo suočavanja s prošlošću“ čiji je nosilac Centar E8, a partnerske organizacije Centar za primenjenu istoriju i Propaganda film. Projekat je podržan od strane Evropske unije i Programa Ujedinjenih nacija za razvoj – UNDP, u okviru šire regionalne inicijative “Podrška EU izgradnji poverenja na Zapadnom Balkanu.“
Sadržaj ovog intervjua isključiva je odgovornost autora i ne održava nužno stavove EU niti UNDP-a.
Razgovarala: Minja Bogavac
Fotografije: Nebojša Babić
Predstava će imati svoja prva izvođenja 4, 5. i 6. novembra, na Sceni Reflektor teatra u Dorćol Platzu. Svoje ulaznice možete kupiti online, na ovom linku.