ALEKSANDRA JANKOVIĆ ima devetnaest godina, bavi se glumom i piše poeziju. U projekat „Moja zemlja” uključila se kao učenica završnog razreda Treće beogradske gimnazije, a premijeru predstave dočekuje kao studentkinja prve godine sociologije na Filozofskom fakultetu.
Za sebe kaže kako je u maloj grupi mladih koji svoj budući poziv vide u prosveti. Ipak, kad god glasno izjavi kako bi želela da se bavi profesurom, nailazi na kritike, kako od prijatelja i vršnjaka, tako i od odraslih ljudi iz svog okruženja. Na jednoj od radionica, u okviru projekta “Moja zemlja”, podelila je zanimljivu priču, o tome da su joj čak i neki od njenih profesora, savetovali da odabere lakši, a bolje plaćen posao. Tako Aleksandra nije sigurna čime će se baviti u budućnosti, ali zna da će sigurno ostati u sferi društvenih nauka. Takođe, planira da ostane u pozorištu, jer smatra da je angažovana umetnost ima moć da otvara najvažnija pitanja u jednoj zajednici.
Sigurni smo da ćemo je ponovo intervjuisati na promociji njene prve pesničke zbirke, jer Aleksandra ima veliki dar da se izrazi u stihovima, a poezija je njena velika strast. U Reflektor teatar došla je kao devojka koja dugo prati predstave našeg pozorišta, pa danas kaže da bi ih preporučila svim studentima društvenih i političkih nauka.

Kako bi se ukratko predstavila? Ko si ti i šta radiš kada ne igraš u predstavi „Moja zemlja” Reflektor teatra?
Jedna sam od onih osoba koja ima previše interesovanja i koju svet nikada ne prestaje da fascinira. Tako da pored učenja teksta za predstavu i učenja na fakultetu, svoje slobodno vreme ispunjavam kreativnim stvarima. Od malena se bavim glumom, pišem poeziju, gledam filmove, bavim se fotografijom, sakupljam Hard Rock Caffe bedževe, a kada sam sama kod kuće obožavam da pevam i igram.
Kako si došla na ideju da se prijaviš za rad na projektu “Moja zemlja”? Kako si saznala za audiciju i šta te je u ovom projektu motivisalo da se uključiš?
Već dugo pratim rad Reflektor teatra. Pre nekoliko godina bila je jedna audicija i tada sam je propustila, ali sam sebi rekla da ću se sledeći put sigurno prijaviti! Tako da sam, čim sam videla reklamu na Instagramu, ušla u link i popunila prijavu. Sve se to izdešavalo kroz nekih desetak minuta na velikom odmoru tokom kojeg sam sedela u učionici i smišljala odgovore na data pitanja. Svakim narednim pitanjem bila sam sve sigurnija da se upuštam u nešto bitno i u isto vreme, vrlo zanimljivo, želela sam da postanem deo toga, želela sam da se moj glas čuje. Teme koje su se provlačile kroz prijavu ticale su se istorije i društva, što je za mene, kao nekoga ko se u srednjoj školi, a i sada na fakultetu bavio društvenim naukama, bilo polje interesovanja i motivacija da se uključim u projekat.
Predstava „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu” bavi se izrazito političkim temama. U javnosti, često čujemo kako današnje mlade ne zanima politika. Šta ti misliš o ovoj tvrdnji? Da li se ona odnosi i na tvoje prijatelje, koleginice, kolege i druge mlade ljude iz tvog okruženja?
Rekla bih da mladi imaju podeljeno mišljenje kada je u pitanju politika. Velika grupa ljudi koje poznajem smatra da u to ne treba da se upušta jer je politika konfuzna i nemaju poverenje u političke partije. Tako jedini trenuci u kojima ih politika „interesuje” budu u vreme izbora, kada od svojih roditelja ili prijatelja traže savet. Sa druge strane, ona manjina je zainteresovana i informisana. Svoje stavove iznose žustro, ali samo u momentima u kojima se osećaju sigurno, dakle, na društvenim mrežama i među istomišljenicima. Pored svega, volim da verujem da je moja generacija ona koja donosi promenu i koja će ostaviti značajan trag iza sebe.
Veoma važna komponenta rada na predstavi “Moja zemlja” bilo je učenje i istraživanje u okviru obrazovnog modula “Devedesete: prošlost koja traje zauvek”… Šta će tebi lično ostati najupečatljiviji utisak iz ovog modula? Šta si bitno novo saznala? Kog predavanja, radionice ili javnog vođenja se prvo setiš, kad pomisliš na naše radionice iskustvenog učenja?
Proces učenja je bio težak, puno novih informacija koje po prvi put čujemo i koje treba da sortiramo sa onim što smo već znali. Tokom radionica shvatila sam koliko malo znanja imam o dešavanjima u Srbiji i region devedesetih. Ipak, jedna od radionica koja će mi ostati u sećanju i koja mi ledi krv u venama jeste obilazak Batajnice i trening centra Specijalne antiterorističke jedinice. Iako se ne može prići SAJ-u izbliza, to mesto nosi tešku priču o kojoj mislim da bi trebalo više da se zna.
Teme kroz koje je ekipa predstave prošla sa timom Centra za primenjenu istoriju, nisu ni lepe, ni lake, ni prijatne. Kako si ti emotivno prošla kroz edukativni deo procesa? Da li te je nešto posebno potreslo i da li želiš da podeliš šta je to bilo?
Sve teme su bile potresne, na različite načine. Ono što me je ostavilo zatečenom je činjenica da ono što su nama danas priče, nekome su bile stvaran život. Taj momenat realizacije je bio najstrašniji. Istorija nam se približila na neki potpuno nov, ličniji način od onog na koji smo do sada navikli – brojke, godine, ratovi i sve što se u školama uči napamet… Shvatila sam da govorimo realnim žrtvama, realnim životima, a ne nečemu apstraktnom.
Koliko znaš o prostoru bivše Jugoslavije, koji se danas zove “region”? Gde si putovala, imaš li negde prijatelje, gde bi najviše volela da odeš? Postoje li mesta kojih se plašiš i zašto?
Jugoslavija je pojam koji obuhvata kako geografski prostor, tako i kulturu, istoriju i društvene obrasce jednog naroda. Cela predstava o Jugoslaviji čini se potpuno romantičnom iz ex-yu pesama i filmova, pa čak i iz priča mojih roditelja… Opet mislim da se i kroz njih stvara jedna slika tog duha Jugoslavije i Jugoslovena, dok druga, ona strašnija i surovija, ostaje ispod tepiha, prećutkivana.Putovala sam u skoro sve zemlje bivše Jugoslavije. Od svega najviše me je privukla Hrvatska. Volela bih da ponovo obiđem Dubrovnik. Takođe, želja mi je da otputujem u Sarajevo i prošetam Baščaršijom i mislim da nema bolje prilike za to od putovanja sa ekipom predstave „Moja zemlja“.
Kakav je odnos tvoje generacije prema istorijskom nasleđu devedesetih? I koji su ključni izvori odakle mlad čovek, u Srbiji, danas, može da nauči nešto o ovom periodu? … Izvori u smislu: škola, porodica, mediji, filmovi, serije, muzika… ili nešto drugo?
Kako nismo bili rođeni, a kamo li živeli u to vreme, jedino kako možemo da znamo i temeljimo naš odnos i mišljenje jeste preko sekundarnih izvora. Mislim da su mladi nedovoljno znatiželjni za razumevanje dešavanja tih godina i tadašnje živote našeg naroda. U školama se malo sta o tome govori, te lekcije se „prelete” i znanje o Jugoslaviji, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi, ostaje nepotpuno i nedorečeno. Počevši od sebe mislim da mladi najviše koriste filmove i serije, bilo dokumentarne ili igrane, kako bi razumeli način života devedesetih. Takođe veliki izvor informacija ili dezinformacija predstavljaju YouTube kanali koji se bave ovim temama. To su podkasti u koje se dovedu istoričari, geolozi ili geopolitičari koji objašnjavaju tok istorije i dešavanja u našoj državi devedesetih. Opet i te informacije treba uzeti sa rezervom. Mislim da se najviše treba oslanjati na muzeje, javna vođenja i tribine kao i priče naših roditelja, rođaka ili bilo koga ko je u to vreme živeo. Oni su jedini koji nam mogu objasniti kakav je bio život i koji su problemi sa kojima su se susretali.
Smatraš li sebe patriotkinjom? I naravno: šta je za tebe patriotizam?
Sebe smatram patriotkinjom prvenstveno zato što volim svoju zemlju i spremna sam da se borim za promene u njoj. Kao što volim sebe i kada pogrešim, tako se odnosim prema svom narodu i zemlji. Patriotizam je osećanje koje nije lako definisati, za mene ono predstavlja poštenje, jednakost, ljubav prema zemlji, ali i poznavanje i svest o njenoj istoriji bilo da se govori o uspesima ili greškama, kao i prihvatanje istih.
Važno političko pitanje za sve mlade ljude tiče se obrazovanja. Zato nas zanima kako ti vidiš prosvetni sistem u Srbiji, danas? Kakav je tvoj odnos prema obrazovanju, u kontekstu školovanja u doba korone, ekspanzije vršnjačkog i drugog nasilja u školama, štrajkova prosvetnih radnika i slično?
Mislim da sam jedna od retkih koja bi volela da se upusti u profesuru nakon završetka studija. Često slušam o tome kako je taj posao nedovoljno plaćen i poštovan i sa time se u potpunosti slažem. Ono sa čime se ne slažem su stavovi ljudi koji sebe stavljaju na pijadestal, dok nastavnike i profesore gledaju kao manje vredne, konstantno umanjujući njihov kredibilitet i rad. Školovanje moje generacije bilo je dosta turbulentno i nepredvidivo počevši od korona virusa koji je naše živote promenio u svakom aspektu, pa je i školovanje bilo bitno zahvaćeno… Lekcije su se pratile preko interneta, viber grupa, televizije i google učionica i sve je to dovelo do smanjenja zainteresovanosti mladih za učenje, čime se se škola zanemarivala. Prošle godine bili smo očevidci masovnog ubistva u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar”. Dokaz da kada prosvetni sistem zakaže nastaju problemi nasilja zbog kojih ispaštaju deca. Od tada ništa nije isto. To je događaj koji je strahovito pogodio našu zemlju, narod i prosvetni sistem te poljuljao našu sigurnost i poverenje u institucije, a promenu ne vidimo ni godinu dana kasnije. Sada smo svedoci štrajkova prosvetnih radnika koji imaju za cilj da se izbore za bolje uslove rada i poboljšanja materijalnog položaja prosvetara. To je još jedan od pokazatelja koliko su njihove uloge neozbiljno shvaćene i ukoliko se neka promena zaista ne dogodi, plašim se da će doći do kolapsa i ozbiljnog urušavanja obrazovnog sistema.
Politička situacija u svetu, danas, nije ni malo bezopasna, bezbedna ni naivna. Na našim prostorima, shvatili smo – nikada nije ni bila. Kako izgleda odrastati sa takvim saznanjem? Čemu se nadaš, čega se plašiš?
Kroz odrastanje često sam imala priliku da čujem kako „ni jedna generacija nije prošla bez rata” i to me je plašilo od malena. Sada ne bih rekla da se plašim ratovanja, jer nisam sigurna ni kako bi „moderan” rat izgledao, ali i dalje u meni postoji neka bojazan od potencijalnih sukoba i njihovih posledica. Svakako se nadam da će u godinama koje nam predstoje mladi iznedriti neke nove ideje, neki novi sistem i naučiti kako da delaju u kriznim situacijama, kako bi se ratovi izbegli.
Teško pitanje: gde vidiš sebe za deset godina? Ako sve bude idealno i sve baš onako kako si zamislila, gde ćemo doći u jesen 2034. godine, da s tobom napravimo novi intervju?
To zaista jeste teško pitanje. Dosta toga se može promeniti za deset godina. Ipak, volela bih da sebe vidim na pozornici, da nastavim da se bavim glumom, ali i širenjem svesti o temama koje danas nisu dovoljno prisutne u javnosti. Volela bih da nastavim da pišem poeziju i možda izdam neku zbirku, a nadam se da ću do tada posetiti i Amsterdam i London, ali najvažnije mi je da budem uz ljude koje volim i koji me vole.
U toku edukativne faze rada na predstavi, imala si priliku da saznaš više o prilikama u kojima su odrastali tvoji roditelji i drugi, bliski odrasli ljudi iz tvog okruženja. Šta bi im danas rekla?
Nakon celog edukativnog procesa, poraslo mi je razumevanje i postalo mi je jasnije zašto je našim roditeljima teško da pričaju o njihovom odrastanju. Shvatila sam kolika ratna trauma može biti i kolike posledice ostavlja. Svakako, rekla bih im da ukoliko ikad osete potrebu da o tome pričaju mogu da nam se obrate. Kao što oni brinu za nas i naše živote, tako i mi želimo da budemo tu za njih.
Šta bi rekla ljudima iz svoje generacije? Šta je važno da znaju, šta treba da rade, koje greške treba da isprave.. i najzad: da li će sve biti i redu i kada?
Mojim vršnjacima bih poručila dve stvari. Prvo, ako se nisu do sada interesovali za dešavanja devedesetih na našim prostorima, treba da se zainteresuju. Time će jasnije razumeti geopolitička dešavanja danas, ali i živote i istoriju svojih bližnjih. Sa druge strane, onima koji su se već o ovim temama raspitivali poručila bih da ne vrše pritisak na svoje roditelje i rodbinu, ali da isto tako ne prestanu da istražuju o ovim temama. Što se poslednjeg pitanja tiče, sigurno će doći dan kada će sve biti u redu, ali kada, to još uvek ostaje pod upitnikom. Ipak, verujem da u mnogome zavisi i od nas samih.
Ekipa predstave „Moja zemlja” je velika i mnogo vas se u ovom projektu srelo i upoznalo. Ko je u ovom novom društvu najbrže osvojio tvoje prijateljstvo i zašto?
Svi su posebni i svako je beskrajno simpatičan, drago mi je da sam uspela da upoznam toliko mladih koji dele interesovanja slična mojim. Ova poslednja dva meseca intenzivnih proba sun as mislim dosta zbližila i sa nestrpljenjem čekam premijeru i putovanja. Ali mora da priznam da je Maša bila među prvima koja mi je prirasla za srce zbog njene neumorne energije i smeha, koji dolazi sa njenom pojavom. Pored nje, izdvojila bih Milu, Tamaru i Ninu Đorđevic kao devojke sa kojima sam „kliknula” na prvu.
Predstava „Moja zemlja: Šta mladi misle o patriotizmu“, nastala je kao deo projekta „Moja zemlja: Omladinsko pozorište kao sredstvo suočavanja s prošlošću“ čiji je nosilac Centar E8, a partnerske organizacije Centar za primenjenu istoriju i Propaganda film. Projekat je podržan od strane Evropske unije i Programa Ujedinjenih nacija za razvoj – UNDP, u okviru šire regionalne inicijative “Podrška EU izgradnji poverenja na Zapadnom Balkanu.“
Sadržaj ovog intervjua isključiva je odgovornost autora i ne održava nužno stavove EU niti UNDP-a.
Razgovarala: Minja Bogavac
Fotografije: Nebojša Babić
Predstava će imati svoja prva izvođenja 4, 5. i 6. novembra, na Sceni Reflektor teatra u Dorćol Platzu. Svoje ulaznice možete kupiti online, na ovom linku.